субота, 30. октобар 2010.

BUDI BAJA!



 Slušaj sinko. Nema tu previše filozofiranja. Čarobna formula je skrivena u tri prava rifa. Kažu da se u dolini Graševke pojavio novi mesija. Ako malo bolje otvoriš oči shvatićeš da je u pitanju lažni mesija. Svi ti likovi koji misle da je jazz fusion vrhunac umeća sviranja gitare su izgubljeni slučajevi. Veruj mi. To su umišljeni likovi koji se bave muzikom da bi im se divili lažni intelektualci. Takvi likovi nikada nisu verovali u sveto trojstvo – gitara, bas, bubanj. Smislili su način da svoju nekreativnost sakriju iza peglanja nekih besmislenih solaža koje ničemu ne služe. To ti je kao drkanje bez svršavanja. Niko od njih ne shvata da je za dobru stvar potreban Groovy. Mora da se oseti miris ljudskog mesa, živosti, znoja. Mora da poteče krv, da se probudi dionizijska strast u tebi kao stvaraocu i izvođaču, kako bi istu preneo na slušaoca. Ne smeš sebe da štediš ni jednog trenutka. Taram Tam Tam Taram Tam Tam, kapiraš...samo distorzirano...i naravno, pažljivo koristi wah wah pedalu. Nemoj da preteruješ. Jedan je bio Hendrix. Nemoj da se ložiš kao što se prosečni gitaristi lože. Većina njih nije mrdnula dalje od Erica Claptona ili Stevie Ray Vaughana. Njima je svaki pokušaj pomeranja granica, bogohulništvo. Kloni ih se. Oni su uniformisani umovi. Mrzeće tvoju potrebu da preispituješ miteme koje se ne dovode u pitanje.
Druga bitna stvar sinko, skrivena je u jednostavnosti. Nemoj da je mešaš sa banalnošću i prostaštvom. Recimo, jednostavnost ti budi dobar osećaj koji prepoznaješ kad slušaš neke Dilanove ili Parsonsove pesme, kad čitaš Karvera koji piše o bivšim alkosima kako sede kod kuće i gledaju bejzbol utakmicu, ili kad čitaš Fantea kako kreše matoru gazdaricu, koju ne voli kao ženu, ali ipak počinje da plače u mračnoj ulici L.A-a, kada saznaje da je matorka umrla. To je ta emocija koja mora da se oseti u tvojoj muzici. Nemoj da se hvataš velikih tema koje žele da razotkriju velike istine. To je pretenciozno. Drži se malih priča o običnim ljudima. Pevaj za ljude, ne za elitu. Budi baja.
Slušaj sinko, ovo što sam ti ispričao zavređuje bar jedan dupli burbon. Ni ti ni ja nismo Bogu skrivili ništa, ali je proviđenje htelo da se rodimo i živimo u ovoj vukojebini, miljama daleko od delte Misisipija. Ništa nam drugo ne preostaje nego da osmislimo naš imaginarni Memfis i tako nađemo po koje parče slobodnog neba. Ako hoćeš pozajmiću ti svog Gibsona....da, onog crvenog...pa ti kad me vidiš na vratima kreni sa onim dobro poznatim rifom. Možda se desi čudo. Trebalo bi verovati u to.

субота, 23. октобар 2010.

Machete - Robert Rodriguez (2010)



Da se razumemo odmah na početku, nikada nisam bio potpuno lud za filmovima Roberta Rodrigeza, šta više, posle gledanja većine njegovih filmova izlazio sam razočaran ili ravnodušan iz bioskopa. Jedina njegova dela kojima je uspeo u potpunosti da me kupi su trash horor “The Faculty” koji je neviđeno zabavan i u kojem je, na svoj način, Rodrigez posredno skinuo kapu filmovima poput “Invasion of the Body Snatchers” i “Alien”, kao i “Sin City” koji je pomerio granice u sedmoj umetnosti i dokazao njenu neraskidivu vezu se stripom.
B filmovi su ozbiljna stvar i isti nisu za zajebanciju. Rodrigez se ovde ponovo zajebava sa jednom ozbiljnom estetikom, što je radio i u nekoliko prethodnih filmovia poput “Desperada” ili “Once Upon a Time in Mexico”, i na jedan perfidan način, šlepajući se uz Tarantina, pokušao da obezbedi sebi (što je očigledno uspeo) konformistički položaj u fotelji holivudske A produkcije, služeće se naprljavijim trikovima agenata degradacije starog Holivuda. To je legitiman metod, koriste ga Kventin Tarantino i donekle Kevin Smiti, s tim što za razliku od trojice navedenih jedino Tarantino to radi sa stilom, i njegov postmodernizam ima smisla, dok je kod Rodrigeza u pitanju jeftino ziherašenje. Poenta je u tome, bar što se mene tiče, ako pretenduješ na A nemoj da se igraš B obrascima i prilagođavaš ih mediokritetskoj A publici. Ili budi Stiv Karver, Džozef Ruben ili Robert Kluoz do kraja (što će reći budi heroj) ili živi i radi konformistički kao Stiven Spilberg ili Oliver Stoun (što će reći budi pizda).
Kao prvo originale ovakvih filmova sam kao klinac gutao, a isti su dolazili u naše bioskope iz radionica Hong Kong majstora, ili direktno iz bruklinske I harlemske škole crnačkog filma sedamdesetih, ali problem je u tome što sam tada gledao originale koji su prezentovali B estetiku kao jedan ozbiljan fenomen, dok je Rodrigez od cele priče napravio parodiju u postmodernističkom smislu, za velike pare, sa sve Robert De Nirom i Džesikom Albom.
Dakle, ovde imamo problem “drugosti po svaku cenu” pravljen na način da se dopadne prvima. Valjda razumete šta hoću da kažem?! Film nije uspela da spasi ni harizmatičnost nenadjebivog ex robijaša iz zatvora Sent Kventin, Denija Treja, niti je uspela da ga u potpunosti izvuče iz mediokritetskog blata dijaloška stripovska duhovitost koja je iz filma isijavala na momente. Na žalost, ovo je još jedno delo koje dokazuje da je bioskopski film u dubokoj krizi i da nam samo bog (Klint Istvud) može pomoći i ubediti nas da nije uzaludno izdvojiti 300 kinti za jednu projekciju u multipleks bioskopu.

петак, 15. октобар 2010.

Grbavi



-Kamarad…kamarad…jesi li i dalje sa onom tvojom? Znaš li sinko da te vara?! Videh je pre neko veče sa onim zalizanim mamlazom Čalijom. Držala ga je za ruku. Poljubila ga jedared ispred Mijine kafane. ’Beš mi mater! Crko dabogda ako te lažem.

Tako je Grbavi Raša jednog jutra saleteo Stevu Filipovića Francuza na glavnoj džadi naše male varoši. Steva ga ljutito pogleda i zavali ga dlanom posred grbe.

– Marš bre u pičku materinu, govedo jedno grbavo! Ko te šta pitao?!

Raša zacvile kao pseto i otrča do Ružine trafike.
-Koj ti je bre kurac kamarad?! Nisam ja kriv što si fuksu odabrao za ženku. ‘Bem ti sestru onu gastarbajtersku!

Siknu tada Steva kao guja ljuta i potrča prema Grbavom, više onako da ga zaplaši, nego da ga tuče. Grbavi pobeže niz put. Meštani su bili svesni da je dovoljno to što ga je bog ubio u glavu i leđa, tako da ga niko nije fizički maltretirao, ali uvek bi se našla neka budala koja bi ga u prolazu odvalila đonom, na isti način na koji udara džukca lutalicu. Ljudi se na taj način brane od pomisli da bi i oni jednog dana mogli da postanu jurodivi Hrista radi, klošari, skitnice, prosjaci, lude Naste. Grbavi je bio lokalna luda. Spavao je po kafanama , budžacima, u crkvenoj porti. Cepao je drva za tanjir pasulja. Znao je svakog po imenu, a s obzirom da je bio čuvar ulice, uvek je znao ko se sa kim smuca i ko koga tuca.
Najviše je obitavao u dvorištu gospođe Milke, koja je gajila posebnu blagonaklonost prema Grbavom. Hranila ga je i davala mu garderobu njenog pokojnog muža, ali Grbavi pet para nije davao za garderobu. Voleo je da nosi svoje odrpotine dok se potpuno ne raspadnu. Smrdeo je kao kaca kupusa.
Za Grbavog se pričalo da je proteran iz svog sela pošto je poludeo. Kažu da je postao lujka, kada je uhvatio ženu u preljubi sa ocem. Priča se da je hteo sve da ih pobije ali ga komšiluk u tome sprečio. Te noći je plakao kao kiša, dok ga do jutra nisu savladali demoni. Posle toga je zauvek napustio selo i postao deo čaršijske mitologije.
Kada sam poslednji put bio u rodnom gradu, sreo sam ga na periferiji. Sedeo je u jednoj kafani. Obradovao se kada me je video.

-Kamarad…kako je u prestonici?! Ima li tamo mesta za mene, kamarad? Koji ste kurac svi vi dobri momci otišli iz ove čaršije!? Ostavili ste me ovde sa nekim polusvetom da venem. Vidiš da više nisam ni na glavnoj džadi. Preselio sam se u donji kraj. Spremam se da palim kamarad! Nemoj da se iznenadiš ako me ne vidiš sledeći put kada budeš došao. Vreme je da Grbavi potraži novu glavnu džadu.
Nasmeših se njegovoj priči i naručih mu pivo. Grbavi ga sruči na eks. Naručih mu još jedno. Možda ga zaista neću videti sledeći put. Ko zna?! Pripalio sam cigaretu i odmerio konobaricu u borosanama sa dlakavim nogama. Neke stvari se nikada neće promeniti.

понедељак, 4. октобар 2010.

Gastro šetnja - I deo


Pre nekoliko dana sam konstatovao da se među jednim delom mladog gradskog sveta praktikuje new age gastronomija. Kod njih su vegetarijanski recepti dominantni. Prasetina, masna gibanica i crevca na žaru, smatraju se ostacima varvarske (ne) kulture. Ko još koristi mast da bi ispržio jaje na oko? Samo seljaci. Gradski čovek je evoluirao u čoveka od ukusa. Jede se zrnevlje, žvaću se salatice, a sarma i slični old school specijaliteti samo o većim praznicima, i to kad keva zove na ručak. Kod drugog dela mladog gradskog sveta praktikuje se junk food. Jedu ona govna po McDonaldsu i po fancy pekarama. Uskoro će da izgledaju kao Englezi što ih znamo sa grčkih i turskih plaža. Niko od njih ne kuva kod kuće.

Jorgoslovlje ne priznaje vegetarijanstvo i gastronomske folirante koji u pasulj stavljaju šargarepu ili, ne daj bože, origano. To su zločinci. Nemaju pojma o životu! A tek što mu idu na ganglije oni koji pričaju kako je meso nezdravo. Njih bi poslao u Sibir. Niko od njih neće da prizna da je guda kraljica životinja, da su čvarci zakon, da su pihtije gastronomsko čudo. S druge strane Jorgoslovlje ne voli ni junk. McDonalds je u svakom pogledu zlo, kako ideološkom tako i gastronomskom smislu.

Mnogi ljudi su me, na primer, pitali šta su to šerdeni. Bilo mi je jako čudno da ne znaju šta je to, s obzirom da je to jedan fantastičan specijalitet koji je u mom rodnom kraju uobičajen i predstavlja sastavni deo đurđevdanske trpeze, kao i bilo koje druge slavske, svadbarske ili neke druge gozbene sovre. Služe se kao predjelo uz rakiju prepečenicu. Specijalitet od iznutrica koji bi se, siguran sam, jako dopao i Vokiju Kostiću. (Voki nas je pre nekoliko dana zauvek napustio, ali ga nikada nećemo zaboraviti, što zbog muzike koju je stvorio, što zbog lekcija kuvanja u kojima smo uživali).

Šerdeni su mnogo dobra stvar. Prvo morate da ubijete jedno jagnje. Znam da je to mnogima tužno, ali priroda je tako udesila stvari. Dakle, kada utihne jagnje, rasporite ga i sve iznutrice izvucite u jedan lonac. Creva operete, prevrnete ih štapićem, ponovo ih operete (malo pipav posao), pospete ih solju i sirćem, izgnječite ih rukama i isperete hladnom vodom. Onda ih prokuvate, pa ih ponovo isperete hladnom vodom. Škembe se namaže gašenim krečom, pusti se da malo odstoji i onda isti postupak kao sa crevima. So sirće i ispiranje, prokuvavanje, opet ispiranje. Džigerica (bela i crna) kao i srce se posle jednočasovnog stajanja u vodi, vade i seku na komade dužine 5-6 cm i širine 2 cm. Škembe takođe iseckate na slične komade. Onda uzmete jedno parče crne džige, jedno bele džige, jedno parče srca i jedno parče škembeta/maramice, sastavite i vežete crevom da se ne razdvoji. Tako sve do poslednjeg parčeta i ređate u šerpu kao sarme. Nalijete ih vodom da ogreznu, posolite, pospete alevom paprikom, biberom, dve-tri kašike masti, lovorov list. Dinstati 3-4 sata i na kraju ih spakovati u rernu da se zapeku još jedno 45 minuta. Dok jedete šardene obično se pije rakija, ali ja ih volim više uz belo vino, tako da po tom pitanju možete da eksperimentišete.

Eto, nek ovo bude moj doprinos očuvanju tradicionalne kuhinje. Najjače svetske kuhinje su duboko nacionalne (kineska, indijska, tajlandska, italijanska, japanska) i to morate shvatiti. Svi varjače u ruke, šerpe na šporete i kuvajte. Nema predaje.


субота, 2. октобар 2010.

O liftovima i lakim notama


Među ljubiteljima oštrijeg zvuka i underground rokenrola neguje se poseban vid prezira prema nečemu što se zove muzika za liftove. Naravno, taj podžanr je naširoko poznat u razvijenom evro- anglosaksonskom i azijatskom svetu, jer tamo ljudi imaju moderne liftove u kojima, između ostalog, možeš da slušaš i muziku dok se voziš. Kod nas se ovaj običaj praktikuje u nekim stranim predstavništvima i (pretpostavljam) hotelima A kategorije u koje odsedaju bogati i uticajni stranci. Muziku sigurno nećeš čuti u liftu solitera 45. Bloka. Dakle, muzika za lifove je nešto što se ne uzima u ozbiljno razmatranje. Lake note koje služe ubijanju vremena na putu od prizemlja do četvrtog sprata. Ljudi koji zastupaju taj stav, potpuno su u pravu, mada, u međuvremenu se pojavio jedan podžanr koji je grozniji od muzike za liftove, a zove se Lounge Music. Pušta se u hotelskim holovima i čekaonicama nekih ekskluziv ordinacija. E to je baš grozno i zaslužuje prezir, ali postoji jedna stvar o kojoj se mora voditi računa. Ta stvar se odnosi na to koga smemo strpati u taj koš prilikom diskvalifikacije, a koga ne smemo. Ljudski je grešiti, a greške se praštaju pošto ih ljudi priznaju. Tako sam jednom „oprostio“ svojoj staroj prijateljici kada je Burta Bacharacha olako diskvalifikovala strpavši ga u istu kantu sa kompozitorima muzike za liftove. Burt Bacharach je sve, samo nije kompozitor muzike za liftove. Grešna vam duša!

Burt Bacharach je najznačajniji kompozitor (festivalske) evergreen pop muzike XX veka. Čovek koji je napisao neke nezaboravne melodije koje su mnogim pevačima pomogle da postanu prave zvezde. Komponovao je pesme koje su izvodili Dusty Springfield ("The Look of Love" from Casino Royale), (a cover of Dionne Warwick's "Wishin' and Hopin"), Cilla Black (a cover of Dionne Warwick's "Anyone Who Had A Heart"), ("Alfie"), The Shirelles, The Beatles ("Baby, It's You"), The Carpenters ("(They Long to Be) Close to You"), Aretha Franklin, Isaac Hayes ("Walk On By"), B.J. Thomas ("Raindrops Keep Falling on my Head"), Tom Jones ("What's New, Pussycat"), Engelbert Humperdinck ("I'm A Better Man"), The Stranglers, The Drifters, Jack Jones ("Wives and Lovers"), Jackie DeShannon ("What the World Needs Now is Love"), Gene Pitney, Herb Alpert, ("This Guy's In Love With You"). Sarađivao je sa eminentnim jazz muzičarima, a veliku naklonost ka njegovoj muzici gajili su i  umetnici poput Toma Waitsa i Elvisa Costella, što nikada nisu skrivali. Za mene je Burt čovek koji  predstavlja simbol velegradske X-mas and Happy New Year atmosfere. Obično ga uz Franka Sinatru najviše slušam u tom periodu i moram priznati da mi njegova muzika život čini lepšim. To je više nego dovoljno.


Osim toga Burt Bacharach je gospodin čovek. Uspeo je da osvoji srce glumice Angie Dickinson i bude sa njom u braku neko vreme. To nije mala stvar. Angie je bila riba i po. Najbolje noge celuloidne trake. Njegov veliki uspeh vezan je i za saradnju sa holivudskom ikonom Marlene Dietrich i njen čuveni koncert na Broadwayu iz 1968.godine.

Gledao sam pre desetak godina jedan sjajan film koji se zove “Grace of my heart” i koji je inspirisan biografijama ljudi koji su stvarali pop muziku XX veka (film je režirala Allison Anders-topla preporuka). Mislim da je tu najvernije oslikan background iz kojeg je kao stvaralac potekao Burt Bacharach. Zato pazite koga ćete ubuduće izbaciti iz igre etiketirajući ga kompozitorom muzike za liftove. Može se desiti, kao u mom slučaju, da vas posle toga neko smesti u lift za gubilište.

Za kraj slušamo ( i gledamo) njegovu najslavniju kompoziciju iz filma Butch Cassidy and the Sundance Kid.

Do poslednjeg daha



Prva verzija je dugo bila rezervisana za kevu i ćaleta. Film njihove mladosti. Ali iver ne pada daleko od klade. Matori je to provalio i navuko me na filmove. Navuko me na bisokop. Magiju mraka i projektora. Najplemenitiju zabavu modernog doba. To nije bilo teško. Pokazivao sam sklonost ka takvom navlačenju. Voleo sam priče, voleo sam slike, voleo sam „priredbe“, plašio se dosade. To je bilo dovoljno.


O prvoj verziji sam puno slušao, pre no što sam je prvi put odgledao. Znao sam priču i slutio da je reč o prvorazrednom filmskom doživljaju. Nisam se prevario. Zaista je bilo magično iskustvo. Pariz koji najavljuje šezdesete. Harizmatični Belmondo kao antiheroj. Cigarete, kafeterije, ulice velegrada, predivna Džejn Siberg. Bio sam pubertetlija, koji je želeo da pogleda što više filmova i pokupi što više fora za muvanje riba. Lično, nikada posle toga nisam postao ljubitelj Godarove estetike, njegovih brzih kadrova i minimalističkih dijaloga, ali prvenac je bio upečatljiv, jer se zahvaljujući roditeljima provlačio kroz moje odrastanje kao neki poseban i veoma cenjen mit . Veći deo ostatka njegovog opusa, odgledao sam u Kinoteci kao student. Dopalo mi se dosta toga, ali bliži su mi Trifo, Melvil i Šabrol.


Kao što rekoh na početku, znao sam priču jer sam pre originala odgledao verziju koja je opet pripadala malo starijima od mene (ali ne mnogo) a koja je na mene ostavila tako jak utisak, da je to za mene dugo bio neprevaziđen ljubavni film. Mada, kada malo bolje razmislim, još uvek je neprevaziđen, iako mnogi smatraju da ovaj film nema neku vrednost (Tarantino se u ovom slučaju slaže sa mnom). Ovu verziju je režirao Džim MekBrajd i ista predstavlja jednu rokenrol fantazmagoriju u kojoj je Belmonda zamenio Ričard Gir, a Džejn Siberg je odmenila Valeri Kapriski. Da se razumemo i Gir i Valerija Kapriski su daleko od harizme koju imaju Godarovi junaci, ali te boje, to loženje na Srebrnog letača, ta muzika i čarobna džuboks estetika, scene vođenja ljubavi (uz Elvisa), čine ovaj film posebnim, bar što se mene tiče. Balans između evropskog arta i kalifornijskog kiča ovom delu daje poseban „patos“ koji na samom kraju rezultira vrhunskim bioskopskim doživljajem i posle odslušanog Džerija Li Lujsa sa odjavne špice završava se paljenjem cigarete i izlaženjem iz bioskopa sa osmehom na licu.