четвртак, 11. јануар 2024.

Momci iz Nikla - Kolson Vajthed (Laguna)



Posle sjajnog romana „Ritam Harlema“ pojurio sam za ranijim delima Kolsona Vajtheda. Ovo je potresna priča o prijateljstvu dvojice crnih dečaka u paklu Niklove akademije, popravnog doma-škole u kojoj je nastavnički kadar sastavljen od rasističkih belih sadista i korumpiranih službenika. Elvud Kurtis, inteligentan, vredan i dobar dečak, odrasta sa bakom u Talahasiju na Floridi početkom šezdesetih. Ide u školu, voli da čita, zanima ga sve i svašta. U slobodno vreme radi u prodavnici kod lokalnog gazde Italijana, divi se govorima Martina Lutera Kinga, uspeva da izgradi nekakav moralni kodeks i oblikuje svoj stav o svetu koji ga okružuje. S obzirom da gazda Italijan shvata da je dečak nadaren, saznavši da postoji program za siromašne crnce na nekom koledžu u blizini, predlaže mu da se prijavi i iskoristi mogućnost ozbiljnijeg školovanja. Elvud se upisuje na koledž, ali prvog dana, prilikom odlaska na predavanja, stopira pogrešan auto. Ta sudbinska greška, u kojoj nema njegove krivice, odvodi ga pravo u popravni dom. Tamo upoznaje Tarnera.

Priča počinje slučajnom ekshumacijom grobnice nestalih štićenika Nikla od strane studenata arheologije univerziteta Južne Floride. Zapravo, Vajthed je uzeo priču iz stvarnog života, o stvarnim forenzičkim istraživanjima studenata arheologije i otkrićima u muškoj školi „Artur Dž. Dožer“ u mestu Marijani na Floridi u kojem su se dogodile strašne stvari afroameričkim tinejdžerima, rođenim bez prava na šansu. Rasizam u Americi kao književna (I filmska) tema, od šezdesetih do danas privlačio je mnoge pisce.  Nekad bi je dobro obradili, nekada ne bi uspeli u tome. Vajthed spada među pisce koji znaju da ispričaju priču, a to je kod pripovedanja najbitnija stvar. Često imate romane koji imaju veliku temu ali priča bude “musavo” ispričana, nekako tanka. “Momci iz Nikla” imaјu sve odlike dobrog romana, odličnu priču sa zapletom i raspletom, jake likove, emociju i jasnu poentu. I pored te lepo promišljenje konstrukcije, autor sve vreme želi da imate na umu da je ista izgrađena oko istinskog zločina, oko nečega što se nikada nije smelo dogoditi. To je ono što je izdvaja i što je čini uvek aktuelnom. Vajthed je za ovaj roman dobio drugog Pulicera, što nije mnogo važno. Čak i da nije dobio tu nagradu, ovaj roman bi bio vredan pažnje.



KELER - PLAĆENI UBICA (BeoBook – izdanje 1998.god)


Lorens Blok je u američkoj prozi prisutan šezdeset i više godina. Pisac kriminalističkih romana, veoma cenjen među ljubiteljima žanra. Tokom pedesetih godina je u Njujorku, pod pseudonimom, pisao pornografske palp romane kako bi mogao da preživi i da plati sve račune. Kaže da mu je to iskustvo, pisanje tih petnaest do dvadeset romana godišnje, pomoglo da se uvežba za ono što ga je kasnije čekalo i ono što je oduvek želeo. Pod književnim uticajem Dešijela Hemeta, Rejmonda Čendlera, Agate Kristi, mogao je na miru da se posveti pisanju krimića i misterija. Prvi roman je objavio pod svojim imenom 1961. godine i od tada je napisao preko pedeset romana i stotine priča. Po nekim njegovim novelama snimljeni su filmovi poput „8 Million Ways to Die“ (1982) Hala Ešbija, „Burglar“ (1987) Hjua Vilsona, „A Walk Among the Tombstones“ (2014) Skota Frenka, dok je zajedno sa Vong Kar-Vajem napisao scenario za film  „My Blueberry Nights“ (2007). Takođe je poznat i kao autor non-fiction knjiga o pisanju kao zanatu.

„Keler-plaćeni ubica“ ( BeoBook) u prevodu Ivane Ćirković, prvi je i jedini njegov roman koji je kod nas preveden i objavljen. To o Bloku ne govori ništa, ali govori o propustima i slepilu našeg izdavaštva. Zapravo, ovo nije konvencionalni roman sa uobičajenom strukturom, zapletom i raspletom, već više predstavlja niz povezanih priča koje prate Kelera na svojim egzekutorskim avanturama. Nešto kao roman u epizodama. U originalnom nazivu „Hit Man“ prvi je u nizu u kojima je glavni lik plaćeni ubica po imenu Keler. Pogledao sam toliko filmova o plaćenim ubicama, ali nikada nisam uspeo da shvatim taj mentalni sklop čoveka koji za novac briše ljude sa ovog sveta. Kako je moguće da neko tako nema razvijenu empatiju ili da nema moralnu dilemu kad ulazi u takvu igru? U stvarnom životu, to su sigurno grozni ljudi, nezanimljivi, hladni i surovi, ljudi bez savesti, sa kojima nikada ne biste popili piće. Na filmu ili u priči oni izgledaju kao Alen Delon iz Melvilovog „Samuraja“, Čarls Bronson iz Vinerovog „The Mechanic“ ili kao Majk Fasbender koji voli da sluša The Smithse u Finčerovom „The Killer“. Dakle, nije im oduzeta ljudskost u potpunosti. Ostavljene su nijanse koje boje njihov karakter, na osnovu kojih možete da prihvatite lika i pratite ga kroz priču. Keler je usamljenik, rođeni Njujorčanin, koji voli vestern filmove, rešava ukrštene reči, razmišlja o skupljanju markica, popije nekad nekoliko viskija ili konjaka, živi mirnim životom dok ne dobije poziv. Onda se pakuje i kreće u Ajovu, Ohajo, Indijanu ili Kaliforniju da nekoga pošalje na onaj svet. U jednom trenutku dokolice, između dva zadatka, počinje da se pita gde je tu život. Trenutak spoznaje krize srednjih godina. Posećuje psihoterapeuta, nabavlja psa, upoznaje devojku. Saznajemo nešto više o njemu, ali Blok kao pisac ne želi da izađe iz žanra i sve pretvori u neku psihološku didaktičnu priču, već ostaje dosledan. Nema sumnje u Blokovo spisateljsko umeće, on je maestro. Vešto napisan, zabavan, na momente mračan ali sa određenom dozom humora i odličnim dijalozima. Ovo je bio moj prvi literarni susret sa Lorensom Blokom, nadam se da neće biti poslednji i da će neko od ovdašnjih izdavača objaviti još neki njegov roman.




Polje meduza - Oto Oltvanji (LAGUNA)



Ukoliko volite krimiće, novi roman Ota Oltvanjija je pravi izbor za vas. Uživao sam u čitanju. Posle svakog poglavlja sam spuštao knjigu na neko vreme, kako bi čitanje što duže trajalo, samim tim i uživanje. Majstorsko pripovedanje, misterija koja vas drži u neizvesnosti, likovi sa kojima se brzo saživljavate i počinjete da ih doživljavate kao svoje saputnike, tokom uzbudljive čitalačke avanture. Mnogi veliki krimići su počinjali u bife-vagonima vozova, neki su se tamo i završavali. Ovaj započinje u jednom bife-vagonu. Skeptik je novinar, a igrom slučaja se našao u ulozi detektiva, koji istražuje misteriozni nestanak žene starog prijatelja. Svašta će se dogoditi na relaciji od Beograda do Rovinja, svašta se dogodilu i u tridesetak godina daljoj prošlosti, još dok je trajala bivša zemlja. Tu se nadovezujemo na još jednu misteriju, koja ima veze sa glavnom. „Polje meduza“ je zaista „triler koji nanosi opekotine“ kako stoji na koricama romana. Sve je tu živo, stvarno, opipljivo, opasno, jasno i žari kao meduza. Nema foliranja, da je Igor Mandić živ, sigurno bi Ota Oltvanjija svrstao u one pisce, kako je govorio, koji toliko dobro pišu da bi mogli da budu čak i strani pisci.




четвртак, 28. децембар 2023.

Anđeosko srce - Vilijam Hjortsberg (Čarobna knjiga)




Hjortsbergov roman „Falling Angel“ prvi put je objavljen davne 1978. godine. Alan Parker je 1987. godine snimio remek-delo „Angel Heart“, u kojem je Hjortsberg učestvovao kao scenarista, pored Parkera. Scenario je u nekim delovima odstupio u odnosu na roman, jer obično tako biva kada se snima film, ali u svojoj biti nije se puno toga promenilo. Zapravo, likovi, atmosfera i suština, ostali su isti. Takozvani slipstrim, odnosno mešavina žanrova, karakterističan je za ovog pisca. Njujorčanin, švedskog porekla po ocu, švajcarskog po majci, svoju reputaciju je izgradio pišući za Playboy, a ulazak u svet filma omogućio mu je pisac Tomas Mekgvejn, koji mu je bio drugar sa fakulteta. Ubrzo se sprijateljio sa Rodžerom Kormanom sa kojim je ostvario zajedničku saradnju na filmu „Thunder and Lightning“. Godinu dana kasnije, usledio je njegov izazak iz anonimnosti objavljivanjem romana „Falling Angel“. Hjortsberg je takođe bio deo neformalne skupine, poznatije kao Montana Gang, zajedno sa pisicma Tomasom Mekgvejnom,Džimom Harisonom, Timom Kahilom, muzičarom Džimijem Bafetom i glumcima Piterom Fondom i Vorenom Outsom.

Pre par godina sam počeo da čitam ovaj roman, ali sam ga brzo ostavio jer mi je kult filma bio previše u glavi. Čak sam negde prokomentarisao da je film ono čemu bi trebalo dati primat u ovom slučaju. Posle ponovnog druženja sa romanom, koji sam ovog puta pročitao u celosti, nisam siguran da li je baš tako. Zapravo kult filma je i dalje bio prisutan tokom čitanja, kao što su i svi likovi u mojoj glavi ostali oni koje je odabrao Parker, ali dogodilo se određeno čitalačko iskustvo koje je zadobilo jednu paralelnu dimenziju samog dela, nastalu spojem literarnog i filmskog. Dopalo mi se to, baš mi se dopalo. Iako se može prihvatiti zamerka mnogih, da je previše upadljivo dao simboliku imenima glavnih likova (Hari Anđelo, Džoni Fejvorit, Luis Sajfer, Epifani), ne može se sporiti da je spoj hard-boild noara i horora ovde sproveden efikasno i moćno.

Knjigu sam kupio za 100 dinara, pre nekoliko godina, našavši je u kutiji u kojoj su bile knjige na rasprodaji zaliha. Danas je nema u redovnoj prodaji, dok se na Kupindo sajtu kao polovna ne može naći ispod dve hiljade dinara. Eto, čudno vam je to sa knjigama, u jednom momentu bude potcenjena, u drugom postane retkost za kojom se traga.






RITAM HARLEMA - Kolson Vajthed (Laguna)




U romanu „Ritam Harlema“ Kolson Vajthed je uspešno uhvatio i dočarao epohu, kao i panoramu poznate njujoške četvrti, odnosno tog čuvenog dela Menhetna, uglavnom crnačkog, kroz jednu uzbudljivu i živopisnu krimi-dramu sa savršeno iznijansiranim likovima. Radnja se odigrava u periodu od 1959. do 1964. godine. Rej Karni je trgovac nameštajem, mahom polovnim, ima svoju radnju u Harlemu, ali s obzirom da potiče iz duge loze harlemskih lopova i da mu nad glavom vise likovi sa kojima je odrastao, ponekad mora malo da skrene s pravog puta i utopi poneki presten ili ogrlicu koju mu donese rođak Fredi. Lik je u svojoj suštini pozitivac, ali je igrom slučaja, pod lošim uticajem okruženja, upao u neprilike „s one strane zakona“. Onda se obično posećuju jevrejske juvelirnice u komšiluku u kojima takođe ima ljudi poput Karnija, koji imaju svoje legalno i nelegalno lice. Šta mi dobijamo? Kao čitaoci ulazimo u priču i pratimo nevolje koje sustižu čoveka koji nije želeo da upadne u sva sranja u koja je upao, ali kad se već sve to nije moglo izbeći, pratimo kako iz svega toga pokušava da se izvuče. Pre svega, ovo je odlična proza, fikcija koja zavređuje pažnju. Sam naslov prvenstveno ukazuje na istoimenu pesmu Boba &Earla „Harlem Shuffle“ koju su planetarno proslavili i Rolingstonsi, a rekao bih još da ceo roman ima ritam te pesme iako se nigde, osim u naslovu, ona i ne pominje. Osim toga što je Vajthed veliki ljubitelj krimi filmova o pljačkama poput „Across 110th Street“, “Dog Day Afternoon”, “Asphalt Jungle”, on je kao svaki dobri pripovedač uspeo autentično da dočara i naličje epohe, tako sto se dotakao večitog i nezaobilaznog problema rasizma, ali svoje delo nijednog trenutka nije pretvorio u politički roman. Fascinantno je kako je oživeo neke zanimljive detalje do kojih je došao istražujući “banalnosti“ poput tadašnje mode (u pitanju je kraj pedesetih i početak šezdesetih) na tržištu audiofila i ljubitelja tehnike, ali isto tako ljubitelja nameštaja, šešira, šoljica za kafu ili modela sefova koje su tada ozbiljni lopovi umeli da otvore sa manjom ili većom mukom. I naravno, sve to kroz priču, sve to kroz zaplet. Svakako, likovi Ritma Harlema nisu ljudi poput Korleonea ili Montane, već su to oni prevaranti koji imaju ljudskosti, ali i smisla za humor. Čitava lepeza vavilonskih protagnoista je tu, od korumpiranih pandura, preko sitnih lopova, zatim onih malo krupnijih, surovo nasilnih gangstera, izgubljenih džankija, prostitutki, do pokvarenih bankara i trgovaca nekretninama. Nije slučajno pokojni Džon Apdajk primetio talenat ovog pisca mnogo ranije i pohvalio ga više puta. Primetila je to i čitalačka publika u svetu.



субота, 16. септембар 2023.

Porodica Paskvala Duartea – Kamilo Hose Sela (IPCMedia)


Kamilo Hose Sela (1916-2002) je rodonačelnik pravca tremendizam, nastalog u španskoj književnosti početkom četrdesetih godina XX veka, odnosno odmah posle građanskog rata. Zapravo, mnogi kritičari i teoretičari književnosti smatraju Selin kratki roman „Porodica Paskvala Duartea“ (1942) prvim tremendo romanom koji je znatno uticao na razvoj savremenog španskog romana. Tremendo (šp.užasan, strašan) u književnom smislu predstavlja deskriptivnu tehniku i tematiku koja se bavi brutalnim aspektom realizma, marginalnim likovima, pesimizmom i psihološkim motivima antijunaka sa kojima nema identifikacije i koji su najčešće uzor za izbegavanje. Ako je verovati Polu Šrederu, veliki Sem Pekinpo je izjavio da je za razumevanje „Divlje horde“ poželjno pročitati ovaj roman. 

Roman je, kao što sam nagovestio u vezi sa njegovim uticajem, imao izuzetno modernu konstrukciju za ono vreme, koju su nemilosrdno kasnije rabili brojni postmodernisti. Prvenstveno je predstavljen kao ostavljeni rukopis kakvim nam ga u uvodu predstavlja „Beleška daktilografa“, potom sledi propratno pismo uz izvorni rukopis sastavljeno od Paskvala Duartea iz zatvora u Badahosu, od 15.februara 1937.godine upućeno Hoakinu Barera Lopesu, zatim „Odredba iz oporuke Hoakina Barera Lopesa“ koji tekst sa svom svojom imovinom ostavlja časnim sestrama. Sam tekst se sastoji od XIX kazivanja iz prvog lica samog Paskvala Duartea, sa završnicom „Druge napomene daktilografa“ i dva pisma, zatvorskog kapetana i parohijskog sveštenika.

Paskval Duarte je kao lik jako kompleksan i slojevit. U njemu je posejana klica dobra i klica zla. I jedna  i druga se razvijaju istovremeno, međutim klica dobra na tom putu polako odumire, vene i pretvara se u korov. Paskval postaje ubica, patološki slučaj, ravnodušan prema moralnim normama. S druge strane, sve vreme nam sugeriše da je taj njegov put posledica teškog i mučnog života, rođenja u okolnostima u kojima nije imao šansu. Okružen nasiljem od malih nogu, nije imao drugog izbora nego da isto prihvati kao svoju odbranu i svoje opravdanje. Lanci koji su mu nametnuti od strane same porodice, odnosno samim činom njihovog postojanja, i genetike koju nosi, ukazuju negde da je i naslov romana jako bitan za brižljiviju analizu psihološkog sklopa Paskvala Duartea i motivacije, kojom prilikom se ne smeju izostaviti njegovi najbliži i njihovi međusobni odnosi. Jedino što je meni ovde bilo čudno, je način na koji nam se Paskval obraća, kao čovek koji je savršeno pismen i koji nam lepo i smisleno govori, što je teško moglo da bude po socijalnom statusu i “pedigreu“, kao i miljeu iz kojeg je potekao. Takav pristup ovakvim likovima su kasnije ispravili Vilijam Fokner i Dragoslav Mihailović, kao i mnogi drugi koje nisam čitao.


Kamilo Hose Sela je dobitnik Nobelove nagrade za književnost (1989.godine) kao i brojnih književnih nagrada Španije. Kao intelektualac pripadao je konzervativnom bloku, sa nečasnim epizodama iz frankističkog perioda, kada je bio cenzor i ispao hulja prema mnogim neistomišljenicima, što mu protivnici fašizma nikada nisu zaboravili. Međutim i sam je na kraju u režimu kojem je služio bio žrtva cenzorske politike, kada je katolička crkva tražila zabranu „Porodice Paskvala Duartea“ pa je prvenstveno objavljen u Argentini. Svakako, kao pisac je bio čista suprotnost u odnosu na to kakav je bio kao čovek. U postfrankističkom periodu je nastavio svoju konzervativno-desnu političku delatnost doguravši i do senatora. Njegova biografija je jedno, njegovo delo nešto drugo. Sela se ovim sjajnim romanom uzdigao do umetničke istine i nije ostao na opasnoj granici fotografskog naturalizma i pričama nalik onim iz crne hronike tabloidnog novinarstva. Treba naglasiti, da je u svom tom mraku ljudske egzistencije, ovo delo ipak humanističko i to je ono što nikako ne bi trebalo smetnuti sa uma.



Zlatni paviljon – Jukio Mišima (NOLIT)

 


Kada se pomenu Japan i japanska kultura XX veka, prvo nam na pamet padnu imena Akire Kurosave i Jukia Mišime. Njih dvojica su sigurno najuticajniji i najpoznatiji na Zapadu, a kao autentični modernisti koji su spajali te dve kulture, upisali su se u duh jednog vremena, kada su se u celom svetu dešavale neverovatne stvari u umetnosti. Stvaralaštvo je tada mirisalo na hrabrost, rušili su se tabui, sjaj nije bio lažan, bunt nije bio poza, sloboda je bila ideal kojem su svi misleći ljudi težili. Vrednosni kriterijumi u samoj percepciji dela su takođe bili na visokom nivou. Jukio Mišima (1925-1970) spada u najznačajnije japanske pisce koji su stvarali posle Drugog svetskog rata. Svojim kontroverznim životom je ostavio dubok trag, kako u kulturi Istoka, tako i u kulturi Zapada. Nema tog stvaraoca koji se nije dotakao Mišime makar jednom u životu. Svojim odlaskom, odnosno činom sepukua ili harakirija, kako ga već zovu, uspeo je da napravi još jedno remek-delo kojim je posvedočio svoju misiju samuraja-umetnika.


Njegov roman Zlatni paviljon (1956) inspirisan je istinitim događajem koji se desio 1950.godine kada je mladi monah u Kjotu zapalio Zlatni paviljon, zen-budistički hram iz četrnaestog veka. Taj događaj je izazvao veliku pažnju u japanskoj javnosti, kao i zgražavanje što mladi monah Hajaši Šoken, tokom suđenja nije pokazao ni trunku kajanja zbog svog piromanskog čina. To je bilo dovoljno da Mišima maštovito rekonstruiše taj događaj na umetnički način, nadenuvši ime Mizoguči glavnom liku, emotivno ranjenom usled kompleksa niže vrednosti, zbog govorne mane i ružnjikavog izgleda, sa duševnim sklopom pogodnim za razvoj ozbiljne patologije. Zato je taj slučaj Mišima uzeo kao kostur, a u samoj priči više bacio svetlo na psihološko stanje glavnog junaka, njegovu opsesivnu prirodu, traganje za korenom zla, nemogućnost objašnjenja i nošenja sa lepotom, potrebom da se ista prilikom spoznaje odmah oskrnavi. Mizogučijevo prijateljstvo sa Kašivagijem, obogaljenim učenikom mefistofelovske pameti i karaktera, još vise rasplinjuje tu patologiju. Prijateljstvo sa Curukavom, oličenjem dobrote, za njega je predstavljalo vezu sa svetlom stranom života. Likovi su vešto nijansirani tako da ne možete ni na jednog da gledate crno-belo, ali svakako se prepoznaje taj demonski put koji će Mizogučija preko tamne strane odvesti do ponora. Ovde su se sreli Kami i Dostojevski, ali je Mišima možda vrsniji stilista, jer pripada kulturi, koja pored surovosti življenja i discipline, ima osećaj za nijanse i sofisticiranu “tanku liniju”. 

Nije čudno što je američki reditelj Pol Šreder poželeo i uspeo 1985. godine da snimi film o Mišimi (Mishima: A Life in Four Chapters) koji ima veze sa Zlatnim paviljonom, ali tokom čitanja ovog romana mogu se prepoznati brojne dileme koje je Šreder imao kao mladi kalvinista, koji se čitav život razračunavao sa svojim traumama iz tog perioda života. Često radikalno i surovo. Verovatno ga je kod Mišime inspirisalo i nešto drugo, iz njegovog ličnog života, ali scene Mizogučijevih poseta bordelima su slično opisane u nekim drugim Šrederovim filmovima. Mizoguči je na neki način veoma sličan liku Trevisa iz Taksiste, a pojedine slike sam možda video i u filmu Hardcore, ali to bi mogla da bude jedna posebna priča. Svakako, Zlatni paviljon spada u književna remek-dela XX veka, a takvim delima je potrebno vraćati se iznova kako ne bi zaboravili šta je to prava proza.